POSAO U NJEMAČKOJ Brzo i lako do posla u Njemačkoj
Povezani članci
Porodica B. je nakon samo tri dana iselila iz njemačkog mjesta Lieberose. U strahu od neonacista, kazala je za Deutsche Welle (DW) samohrana majka Enisa B. Šta se zaista desilo u tom gradiću na krajnjem istoku Njemačke?
San o boljem životu je Enisu B. s četvero djece odveo u njemačku provinciju. Krajem jula ove godine, oni su se iz Berlina preselili u Lieberose, gradić s oko 1.400 stanovnika u Lužičkoj (Lausitz), udaljen 30-ak kilometara od Cottbusa. No, njihov san se vrlo brzo pretvorio u noćnu moru.
“Tamo smo stigli 27.7. Bio je to četvrtak. Sve je počelo dan kasnije, u petak navečer. Djeca su već spavala, a odjednom je neko počeo kucati po prozoru. Mislila sam da je neki pijanac. Međutim, nije bio pijan. On je podigao ruku i doviknuo mi: ‘Heil Hitler’. Skamenila sam se od straha”, ispričala je Enisa.
Kako je kasnije saznala, bio je to njezin novi komšija. Nakon prvog šoka, uspjela se malo pribrati.
“Pokušala sam ga smiriti. Zatvorila sam prozor i otišla do ulaznih vrata, da popričam s njim. Nisam se usudila izaći iz stana. Ponovo je uzviknuo: ‘Heil Hitler’, i podigao ruku, pokazao mi onaj njihov pozdrav”, kazala je.
“Ovo je moj grad!”
Enisa ga je, kako je ispričala, pitala zašto je došao i šta želi od nje.
“Rekao mi je: ‘Ovo je moj grad! Pakiraj svoje stvari i odlazi u svoju zemlju. Tamo odakle si došla’. Počeo je galamiti, bio je dosta histeričan. Htjela sam samo da se smiri i rekla sam mu da ću sutra spakirati stvari i vratiti se u Berlin”, istakla je.
Nakon toga je on samo odgovorio “OK” i otišao je. Enisa je zaključala vrata i naglasila je da tu noć nije oka sklopila.
Nije znala što da uradi. Mislila je da će se sve smiriti, ali ništa se nije smirilo. Dan kasnije, bila je to subota, do nje je došao domar da obavi još neke stvari u svježe renoviranom stanu. S njim je bila i njegova kćerka.
“Ona je pitala moju kćerku hoće li navratiti kod njih, da se malo poigraju. Rekla sam joj da nisam sigurna, da ne znam ljude u tom mjestu, da ne znam nikoga”, rekla je.
Enisu je, nakon šoka protekle večeri i epizode o kojoj nije ništa rekla djeci, bilo strah da se njezinoj kćerki nešto ne dogodi. Međutim, dozvolila joj je ipak da ode, ali samo pod uslovom da kod nove prijateljice ne ostane dugo.
Kćerka ju je nazvala u 21:30 sati i majka joj je rekla da krene kući.
“Rekla sam joj da ide ulicom koja je svjetlija. Postoji i jedna druga koja je mračnija. Ona mi je kazala ‘u redu’ i krenula je. Kad odjednom me zove i kaže da na ulici stoji grupa ljudi. Samo sam joj rekla da ih ne gleda i da nastavi prema kući. I onda se prekinula veza”, naglasila je.
Strah od neonacista
Kod Enise B. su, kako je ispričala, baš u to vrijeme u posjeti bila i dva muškarca, njezini rođaci. Zamolila je jednog od njih da krene u susret kćerki, a s njim je krenuo i njezin sin. Oni su otišli, a Enisa je nastavila s kućanskim poslovima, s njom je ostao drugi muškarac. U jednom trenutku je, ni sama ne zna zašto, pogledala kroz prozor prema ulici i vidjela svoju djecu i rođaka kako trče prema stanu.
“Iza njih je trčala grupa ljudi koji su ih ganjali. U rukama su imali nekakve lance. Iskočila sam kroz prozor, ništa u rukama nisam imala. Počela sam trčati prema njima. Rekla sam kćerki i sinu da uđu u kuću i da se zaključaju. Srećom su i moje komšije s prvog sprata čuli da se nešto dešava i oni su izletjeli na ulicu. Počeli su vikati u smjeru ove grupe, da nas puste na miru, da sam ja samohrana majka. Tada je došao i moj drugi rođak, u ruci je imao čekić i oni su počeli bježati”, prisjetila se.
Poslije toga su se, zajedno s komšijama, doslovno zabarikadirali u stanu, u strahu od novog napada.
Dok priča o tim događajima, Enisa B. povremeno zastaje. Istakla je da se i danas trese dok joj kroz glavu prolaze te slike, sve ono što je sa svojom porodicom doživjela prije samo nekoliko dana na krajnjem istoku Njemačke.
Tvrdi da su napadači bili lokalni neonacisti koji su njezinu porodicu, kako pretpostavlja, htjeli zastrašiti i natjerati da napuste Lieberose. Komšije su joj, kako je kazala, te subote navečer ispričali da već odavno znaju i za muškarca koji joj je kucao na prozor, a i za grupu mlađih osoba koji su joj ganjali djecu na ulici.
“Rekli su mi da u mjestu imaju dvije porodice neonacista i da su im i djedovi isto bili nacisti. Pa gdje sam ja to došla? Zašto mi niko nije rekao, zašto me nisu upozorili”, pitala se.
Azil u Berlinu
Enisa B. je iz Tuzle. U Njemačku je s tri kćerke (danas imaju 16, 13 i 12 godina), došla 2015. Podnijela je zahtjev za dodjelu azila. U međuvremenu je upoznala jednog Nijemca, s njim zatrudnjela, dobila i četvrto dijete i ostala u Berlinu. Veza ipak nije dugo potrajala.
S ocem svog sina (danas sedmogodišnjaka) i dalje je, kako je naglasila, u dobrim odnosima, redovno se viđaju, on ih posjećuje, brine se oko zajedničkog djeteta. S ocem svoje tri kćerke, s kojim je bila u braku u Bosni i Hercegovini, više nije u kontaktu.
“Život u Berlinu nije bio lak. Kao samohrana majka sam sve morala sama obavljati. Tada nisam ni dobro znala njemački, gotovo da ništa nisam razumjela, uvijek bi mi neko morao tumačiti, na primjer, kad bi došli socijalni radnici”, ukazala je.
Jedno vrijeme je Enisa B. u Berlinu s djecom živjela u domu. Zatim je pronašla stan u kvartu Schoneweide, na južnom rubu njemačke prijestolnice.
“To je bio mali stančić, s dvije sobe. Kuhinja, balkon i te dvije male sobe s četvero djece. No, to nam je bilo bolje nego život u domu”, navela je.
Život u skupom gradu
U Berlin-Schoneweide je provela sedam-osam godina. Primala je socijalnu pomoć. Djeca su krenula u školu, ali u stanu je bilo tijesno, kazala je 33-godišnjakinja. Nisu imali ni prostora, a ni mira za zadaće i učenje. Pokušala je uz pomoć gradskih službi pronaći malo veći smještaj, ali nije uspjela. Berlin je skup, stambena situacija napeta.
“Potom mi je jedna kolegica rekla da pogledam na eBayu, da i tamo nude stanove. Tako sam pronašla jedan stan, odmah sam nazvala čovjeka koji ga je iznajmljivao, odmah me je pitao kad mogu navratiti i pogledati kako stan izgleda”, rekla je.
Enisa je otputovala u Lieberose, stan joj se odmah dopao, sve je bilo renovirano, puno prostora za djecu – četiri sobe, dvije kupaonice, vrt. Svidjelo joj se i to naselje. Nije bilo bučno kao u Berlinu, jedno malo i mirno mjesto, ispričala je.
“Međutim, da mi je neko pričao da mi se ovakvo nešto dogoditi, ja bih radije nastavila živjeti u one dvije sobice u Berlinu. U Schoneweideu niko mojoj djeci i meni nikad nije rekao nešto ružno. Noćima ne mogu spavati, budna sam do tri-četiri ujutro, a onda se budim u šest”, naglasila je.
Nije samo Enisa traumatizirana, i djeca su doživjela šok.
“Moj sin od sedam godina, sad ga je strah da sam ode na toalet, od straha se pomokri u hlače. Od straha. Moram uvijek uz njega biti”, ukazala je.
Za Enisu B. je Lieberose gotova priča. Već u nedjelju, samo tri dana nakon što se preselila u to mjesto, pokupila je djecu i vratila se u Berlin. U ponedjeljak je sama otišla u Lieberose, otišla do policije i prijavila šta se desilo. U međuvremenu je dala i iskaz.
Dvije verzije priče?
Glasnogovornica policijske uprave Južni Brandenburg je za javni servis rbb potvrdila da je zbog sumnje u rasističke napade i prijetnje protiv bosanske porodice pokrenuto “nekoliko istražnih postupaka”. Istraga je još u toku, a na meti njemačkih organa je grupa od šest mladih ljudi. Terete se za rasističko vrijeđanje maloljetnice u centru Lieberosea, za prijetnje, a postoji i sumnja u nanošenje fizičkih povreda.
Osim toga, na meti njemačkog pravosuđa je i 45-godišnjak koji je kucao na njezin prozor i koji se tereti za korištenje protuustavnih simbola. Po navodima lokalnih medija s istoka Njemačke, on je u Lieberoseu poznat pod nadimkom “Hitler”.
Pokrenuta je i istraga protiv dva muškarca iz Enisinog okruženja, njenih rođaka, jer se, kako je izjavila policijska glasnogovornica, moraju se razjasniti što se stvarno desilo. Prema njezinim riječima, iskazi članova Enisine porodice i grupe mlađih muškaraca o tome što se desilo u centru Lieberosea se znatno razlikuju.
Agencija dpa piše da policija ispituje i navode o tome da je jedan od ta dva muškarca fizički nasrnuo na mlade ljude. On je, kako je navedeno, prijavljen zbog sumnje u nanošenje povreda.
Martina Veselyja iz organizacije “Opferperspektive”, koja pomaže porodici, to ne čudi.
“U brojnim slučajevima desničarskog nasilja se događa pokušaj zamjene uloga žrtve i počinitelja. Oni podnose prijave da bi odvratili fokus s onoga što su napravili”, rekao je Vesely za rbb.
“Opferperspektive” je prije nekoliko dana na Twitteru objavio informacije o ovom slučaju, nakon čega su o njemu izvještavali brojni njemački mediji.
Rast desničarskog nasilja
Iako policijska istraga još traje, posebno na društvenim mrežama, mnogi korisnici su mišljenja da je “slučaj Lieberose” odraz aktuelne situacije u Njemačkoj po pitanju porasta stope nesnošljivosti prema strancima.
Broj politički motiviranih desničarskih krivičnih djela samo je u saveznoj pokrajini Brandenburg znatno porastao u prvoj polovini ove godine. Prema službenim podacima, Ministarstvo unutrašnjih poslova Brandenburga je od januara do juna registriralo 1.049 slučajeva. To je za trećinu više nego u istom periodu prošle godine.
U cijeloj Njemačkoj je prošle godine, po navodima Službe za zaštitu ustavnog poretka, registrirano 23.493 desničarski motivirana krivična djela, što je rast od sedam posto u odnosu na godinu ranije. Broj ljevičarskih politički motiviranih krivičnih djela je iznosio 6.976, što je 31 posto manje nego u 2021.
Na spomen tih brojki Enisa B. u razgovoru za DW je kazala da trenutno ima druge brige. Njezina porodica je sada smještena u jednom domu, u sobi s pet kreveta. Opet su na početku – u Berlinu traži novi stan. Iako je iscrpljena i umorna, rekla je da i uprkos noćnoj mori iz Lieberosea i dalje sanja o boljem životu za sebe i svoje četvero djece.
