Iskustvo odlazka iz BiH i život u Njemačkoj

U zadnje vrijeme skoro ne prođe dan da se na društvenim mrežama i u medijima ne susretnem sa temom iseljavanja sa prostora bivše nam zemlje, sa mišljenjima onih koji su “tamo”,  ovih što su kao  ja “ovamo” tj vani, i onima koji su negdje između, tj. ili razmisljaju ili su u procesu odlaska/ dolaska. Tako i danas, čitam jedan  članak, a komentari- kao i uvijek, kao rogovi u vreći…To me i ponutka da napišem ovaj, moj. A razlog- mislim da sam dovoljno često ” tamo” da otprilike dobro poznajem situaciju i muke koje muči  običan čovjek, a već dovoljno dugo ” ovamo ” da mogu biti objektivna i ne pričati o medu i mlijeku koje ovdje teče direktno u usta, te tako stajati na muku onim jadnim ljudima “tamo” koji moraju razmišljati šta će sutra djeci iznijeti na stol, a nemaju ni najmanje krivice zato što nisu u stanju da im to redovno obezbijede…Ali ne mogu ni kuditi život ovdje, jer da je toliko težak i da je tamo 1000 puta bolje, već dugo ne bih bila ovdje već tamo.

Ja kako starim sve češće mozgarim, o svemu, pa tako i o životu…Nisam toliki genije da proniknem u sve njegove tajne, dospjela sam samo do spoznaje da je život spoj onoga što ti  sudbina i neka globalna situacija odrede i onog što ti pod tim okolnostima od njega napraviš. Neko je zadovoljan malim i s  tim  sretan tamo, nekima, ni tamo ni ovdje,  ni milioni ne donose sreću…Najteže je ipak onima koji zbog aktuelne situacije na našim prostorima nemaju niti šansu da rade ili zarade za žvot dostojan čovjeka…Tako je razumljivo da žele otići  tamo gdje će  to moći .

Neki znaju da se svugdje sve mora, zaraditi spremni su to i učiniti da bi živjeli normalno. Neki misle da vani sve s neba pada…to su najčešće oni koji imaju koliko – toliko siguran život (možda čak financijski potpomognut  od nekog ko grmbači  ovdje ) i ne žele u suštini ni da ga mijenjaju niti će ga mijenjati…E ti baš najviše pričaju protiv odlaska i šta god ko govorio ti će i dalje misliti ono što i sada misle …

Ja sam sticajem okolnosti koje su nas sve pogodile devedesetih, došla ovdje – u Njemačku. Govoreći o  sebi mislim da otprilike opisujem u prosjeku sve koji su ovdje, a  da je slično i u svim ostalim zemljama u koje ljudi sa Balkana trenutno odlaze.

Počeli smo od dna- čišćenja i bauštela kao i većina ljudi koji su tada došli, a dospjeli smo samo trudom i radom do nekih boljih mjesta i pozicija čak  i na rukovodećim položajima. Živimo, radimo, možemo si priuštiti odmore, dobra auta, poneko otplaćuje i vlastiti stan ili kuću…Zato želim da kažem svim onima koji žele doći: dođite i pokušajte.Za pojedinca koji dođe sam nije lako, ne zbog tog sto zbog skupoće stanarine neće moći skoro ništa ostaviti sa strane za “ne daj Bože” ili za ( što mi svi radimo) osiguravanje nekog života tamo, kući kuda će svi jednog dana, makar u starosti želimo vratiti (što, nažalost, većona ne uspije- neko zato sto oboli pa ostaje ovdje zbog bolje  socijalne zastite, netko  zbog djece i unučadi koji ovdje stvore svoj svijet , a nemali broj zbog toga što tamo stiže u limenim sanducima ne dočekavsi dugo željenu penziju ) nego zato što samoća u tuđini nije laka, na početku ima puno teškoća i ako čovjek nema nikoga ko ga čeka kada se vrati umoran i iscrpljen s posla  da mu se požali, progovori, izjada, nije baš lako. Poznajem takve koji nisu izdržali, pa su se vratili nazad. A poznajem i one koji su kad su vidjeli kako se radi, rekli da bi , da toliko rade i tamo, imali isto ili više, pa spakovali kofere i otišli.

Ovdje se radi, nema kašnjenja, nema ispijanja kafe satima, nema odlaska sa posla da se “samo nešto obavi”, nema razvlačenja, otezanja, ovdje si mali zupčanik  u velikoj mašini i ako se ne obrćeš onako kako se ona vrti- bivaš slomljen i zamjenjen. Ali ovdje se i zaradi, ako ništa za jedan normalan život, za odmor, ne za jedne sezonske cipele već više njih svake sezone, za zimsku jaknu svake zime, ovdje se ne bojiš hoće li ti se pokvariti veš mašina jer ovdje je možeš kupiti ( naravno, ne najskuplju i najbolju marku!) skoro svaki mjesec, jer ne iznosi cifru kao tvoja plata već samo jedan njen manji dio….

Ovdje je red, disciplina…nema preko reda jer se poznajete, nema koverti doktoru da bi bolje operisao- ovdje su svi isti po tom pitanju jer svako plaća za svoje osiguranje…Doktori se za flašu vina, bombonjeru i cvijeće duboko zahvaljuju (jer više niti su naučeni da prime niti bi primili,), a sestrama kad date par eura za kafe- kasu ( i to tek na kraju boravka u bolnici, da se ne bi pomislilo ako prije uzmu  da su podmićene i da će nekoga zbog toga bolje paziti !) iskreno su zahvalne. Ovo pouzdano znam jer radim u zdravstvu.

I bez obzira šta se priča o položaju stranaca ovdje, ja se ni u jednom momentu, a ovdje sam preko 20 godina,  nisam osjećala građaninom drugog reda. Naravno, i ovdje ima iznimki, ali to su stvarno samo iznimke. Možda neko od domaćih i misli drugačije, ali se ne usuđuje javno reći jer su kazne za rasizam i nacionalizam takve da se rijetki usuđuju rizikovati. Svi  koji rade imaju ista prava. Kada ostanete slučajno ( nakon određenog vremena koje ste radili) bez posla, ne možete ostati ni na ulici, ni gladni jer dobijate izvjesno vreme,  dok ne nađete drugi posao, pomoć od države.

Ima toga još puno, ali da  vise ne duljim, ko je spreman da puno radi, ovdje može i da živi. Ko misli da dođe i da zadrži neke naše radne navike, neće dugo opstati. Isto tako je istina da onog  našeg lagodnog života, rahatluka, opuštenosti, komšiluka koji te zove svakodnevno na kafu, slavlja, ovamo nema…

Ponekada čak i ona naša bezbrižna neurednost i nesavršenost nedostaju, a njihova urednost, vječno zelena i savršeno pokošena trava, kanta za smeće na svakom ćosku pa i na udaljenom planinskom vrhu  idu na živce. Što više radiš ( a može se imati i dodatni posao) više imaš, ali svi oni koji dođu moraju znati da, koliko god budu zarađivali, moraju ovdje  plaćati jednu debelu kamatu koja se zove NOSTALGIJA!!! A ta kamata, ona je kao neka kronična bolest koju neko podnosi lakše, neko teže, ali je tu, tišti, boli i izjeda dušu…