POSAO U NJEMAČKOJ Brzo i lako do posla u Njemačkoj
Povezani članci
“Meni iz Srbije fale dva B: brat i burek”, uz smijeh počinje priču doktorica Tamara Vlajnić, zaposlena u jednoj njemačkoj bolnici, u kojoj ima čak 14 tehničara i dva ljekara iz Srbije, a očekuje se dolazak još njih 15, dok im društvo pravi sedmero medicinara iz Bosne i Hrvatske.
Prava “invazija” Balkanaca je u bolnici “Pasauer Wolf” u bavarskom mjestu Bad Grizbah. Dio ove eks-ju ekipe je i Tamara Vlajnić, koja je u Njemačku stigla u martu prošle godine, dok je ostatak ekipe došao ovog avgusta.
Kada je ona stigla u Bad Grizbah, u timu bio samo jedan “naš” tehničar, koji u tom gradu živi već desetak godina, i dvoje iz Bosne. Sada se očekuje dolazak jos 15 tehničara iz Srbije, s obzirom na to da bolnica otvara još jedno krilo.
– Mi se međusobno dosta dobro slažemo i tu smo jedni drugima da se nađemo. Čitava bivša Jugoslavija je tu, a apsolutno ni u jednom momentu nisam osjetila bilo kakvu dozu nacionalizma i mržnje zbog svega što se dešavalo devedestih. Jednostavno smo svi tu i jedni drugima olakšavamo – priča Tamara.
Prvi put kad je vidjela grupu tehničara na večeri dobrodošlice, osjećala se kao da je na momenat došla kući, kaže.
– Organizujemo večere, izlete i druženja, pa tako nadomještamo ono što nam fali – priča nam.
Prema njenim riječima, osim uprave bolnice i načelnika odjeljenja, svi su uglavnom stranci. Ima dosta Rusa, Mađara, Bugara, ljudi sa svih strana, a trenutno – najviše “naših”.
– Srpski pričamo međusobno na pauzama, ja se trudim da pred pacijentima i kolegama koji nisu naši pričam isključivo njemački, jer je prosto pristojno – kaže nam.
O tome kakav odnos naši ljudi imaju sa domaćinima, doktorka Vlajnić kaže da ih Njemci jesu prihvatili, ali i da su malo drugačiji od nas: potrebno im je više vremena da se otvore za prijateljstva, i za nijansu su hladniji.
– Predrasude postoje, ali svakako ne u onoj mjeri u kojoj sam očekivala. Ukoliko dobro radiš, nebitno je odakle si.
O tome koliko se naši ljudi u tuđini druže, Tamara priča da se tokom radne nedjelje ponekad okupe, “kako ko i kada može”.
– Ja sam uglavnom vikendima u Minhenu, jer su mi tamo svi prijatelji. Moje “naše” kolege iz bolnice se mnogo više druže međusobno, jer su i istom smještaju, gdje imaju i bazen na raspolaganju. Nedavno su dobili i veliku zajedničku kuhinju, pa često kuhaju zajedno, i naravno zovu da probamo domaću hranu. To im je bolnica obezbijedila, i koliko čujem, zadovoljni su.
Motivi dolaska su, kaže, svakom različiti, ali suštinski uvijek je novac u pitanju.
– U mom slučaju je to bilo i usavršavanje i mogućnost specijalizacije do koje je ovdje mnogo lakše i brže doći. Stvari su prilično jasne: ako radiš, trudiš se, dobar si u tome, pokazuješ želju da učis, ne moraš da brineš o ostalim ometajućim faktorima, jer ih ovde nema – priča Tamara.
Ipak, dolazak u Njemačku je pravi birokratski pakao, kaže ona.
– Uopšte nije bilo onako kako smo svi mi uglavnom čuli: “samo našao posao i otišao”. To je za ne EU zemlje potpuno nemoguće. Čitav proces dolaska ovdje je dugotrajan, prolazak kroz birokratski pakao i princip “samo jos jedan formular”, a razlikuje se za ljekare i tehničare.
Tamarine kolege iz bolnice došle su preko jedne od agencija za posredovanje, a ona je prije traženja posla provela u Njemačkoj oko godinu dana, učeći jezik i na kraju je polagala ispit.
– Ipak, morala sam nekoliko mjeseci da čekam na razne termine i dozvole. Tako da, ko riješi da dođe, svakako mora da ima i gomilu strpljenja.
S druge strane, bolnice su spremne da čekaju ljude sa naših prostora, jer važimo za izuzetno marljive i posvećene.
– Vlada generalno mišljenje da smo mi koji dolazimo sa Balkana prilično motivisani, vrijedni i sposobni, što oni cijene, pa su spremni da čekaju na naše ljude i po par mjeseci do dobijanja radnih dozvola – kaže Tamara.
Nekada, pak, poteškoće sa jezikom mogu da otežaju rad, a njih uvijek ima, kaže Tamara.
– Snalaženje s jezikom umije da bude teško, pogotovo u početku. Uz to, dijalekat u Bavarskoj je veoma različit u odnosu na zvanični jezik, pa nekad sestre pomognu u prevodu jer zaista zvuči kao nemušti jezik.
Tamara kaže da, i pored prepreke koju jezik može da predstavlja, na klinici je atmosfera takva da su domaćini navikli na strance i da imaju prilično razumijevanja i strpljenja, dodajući da ne zna da li su ona i njene kolege jednostavno imali sreće, ili je tako u čitavoj Njemačkoj.
“Održava nas to što znamo da imamo kome da se vratimo”
Osim brata i bureka, kaže da joj, naravno, nedostaju porodica i prijatelji.
– Ostalo ne, jer sve se to može i ovdje i naći i napraviti. Fale male stvari i veliki ljudi naših života. U mom slučaju je preseljenje u Njemačku trajna odluka, mada je uvijek lijepo znati da imaš gdje i kome da se vratiš, i to na neki način i održava.
Odluka o emigraciji nije došla preko noći, kaže doktorica Vlajnić, i ona se nije pokajala zbog nje, mada priznaje da umije da je “uhvati” nostalgija, pogotovo ako dugo ne dođe kod svojih. Trudi se da najmanje na svakih četiri ili pet mjeseci dođe kući, barem na par dana.
– I dalje smatram da je ovo jedna od najboljih odluka koje sam donijela u životu. Čovjek izađe iz zone komfora i poraste – zaključuje doktorka Vlajnić.
NE PROPUSTITE
NJEMAČKOJ SU PRIJEKO POTREBNI EVROPSKI MIGRANTI: Gastarbajteri pokreću njemačku ekonomiju, već spremne olakšice za strane radnike!
RASTE MINIMALAC U NJEMAČKOJ: Za sat vremena rada Njemci zarade najmanje ovoliko, ali tvrde da ni to nije dovoljno!
ISTINA O ŽIVOTU U NJEMAČKOJ: Damir je stavio na papir sve mjesečne troškove i podvukao crtu, pa vidite da li se isplati pakovati kofere! (VIDEO)
