POSAO U NJEMAČKOJ Brzo i lako do posla u Njemačkoj
Povezani članci
Zbog teške ekonomske situacije, veliki broj, posebno mladih, napušta BiH i bolje sutra traži na Zapadu. A.K. iz Tuzle je krenuo „trbuhom za kruhom“ i došao u Njemačku u kojoj je taj kruh za njega imao „sedam kora“.
„Kap je prelila čašu kada u augustu 2015. godine nisam bio u mogućnost porodici obezbijediti elementarne potrebe. Djeci sam morao reći ´nemam´”, kaže A.K iz Tuzle čija se čaša, kako kaže punila od 1996. godine. „Mogućnost napredovanja, bez obzira na fakultetsku obrazovanost, nisam imao jer nisam politički podoban ni za koga”, nastavlja naš sagovornik koji želi ostati anoniman.
A.K je jedan od velikog broja državljana Bosne i Hercegovine koji se odlučio za odlazak u inostranstvo. S obzirom da Njemačka u BiH slovi kao zemlja blagostanja, A.K se kod poznanika i prijatelja počeo raspitivati o načinima zapošljavanja. „Bilo je teško. Posebno jer nisam znao njemački jezik”, priča A.K. Kada je ipak počeo razmišljati da je odlazak u Njemačku nemoguća misija, „desilo se čudo”. Dobio je ponudu da radi kod, kako kaže „rodicinog muža”, vlasnika manjeg preduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata. „Pitam ga šta se tu radi, a on kaže: “Ma ništa, kad je zima samo očistimo snijeg“.
Od poslodavca u BiH, kod kojeg mu je plata kasnila, A.K dobija godinu dana neplaćenog odsustva i početkom novembra 2015. godine dolazi u Minhen u kojem počinje njegova „njemačka priča.”
Početak „njemačke priče“
“Žalio sam i tugovao za svim što me odbijalo iz moje zemlje”
Dolaskom u Minhen, upoznaje radnika koji je preko rodbinskih veza došao neposredno prije njega. „Momak od 28 godina koji puca od snage i vedrine”, kaže A.K. i dodaje: „Gazda je s nama bio prve dvije sedmice dok me nije upoznao sam svih 25 objekata, jednom školom i četiri biroa na različlitim mjestima u Minhenu koje smo održavali.”
Radno vrijeme A.K je počinjalo u 08:00, a završavalo se u 20:00 sati. Ispočetka je, kako kaže, bilo zanimljivo. „Razmišljam, pa radim u Njemačkoj, to sam i želio.”
A.K je iz dana u dan radio po 12 sati dnevno. Za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu. „ A, onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje biroa preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata”, prisjeća se A.K.
Snijeg je u januaru 2016. godine u Minhenu neprekidno padao tri dana. „Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak sa gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obaveze u okviru našeg 11-osatnog radnog vremena. On nas napada govoreći: `Ne znate vi šta je Njemačka, trebaće vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu`?”
Šuti i radi
A.K je, kako kaže, bio sretan što je imao radnog kolegu s kojim se dobro slagao. „Savršeno smo se pomagali, dopunjavali, organizovali, izvlačili jedan drugog iz depresivnih momenata, da je bilo koji od nas dvojice bio drugačiji, ne bismo izdržali te uslove rada niti mjesec dana.”
„Ni ja ni moj kolega nismo imali vremena upisati školu njemačkog jezika. Posao nam nije dozvoljavao. Samim tim nismo mogli ni tražiti drugi posao, pomalo pod uticajem gazdine rečenice: “Ne znate vi šta je Njemačka”, priča danas razočarani Tuzlak.
U zimskom periodu, zbog radnih obaveza, nije bio u prilici da posjeti porodicu u BiH. Nakon zime i čišćenja snijega, došle su druge obaveze, među kojima i košenje trave u čemu nije imao velikog iskustva. Kada je povrijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode ljekaru. „Mada moram priznati da nisam znao ni gdje da ga nađem”, kaže A.K,. Njegov odgovor je bio: „I mene je jednom prilikom bolila ruka, ali sam i dalje radio.”
„Ništa nije u novcu ako si nesretan”
A.K. kaže da je naučio životnu lekciju
Razočaranje u posao u Njemačkoj se svakodnevno gomilalo. A.K je, kako kaže, radeći imao dovoljno vremena za razmišljanje. Brinuo se o djeci, supruzi i roditeljima. „Sve oči su bile uprte u mene. Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za porodicom, kućom, poslom, bez obzira što je plata kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kafom u gradu, ma za svim što me odbijalo od moje zemlje sada sam žalio i tugovao”, kaže A.K.
Kap je ponovo prelila čašu. Ovaj put kada je A.K saznao da je vlasik firme u kojoj je radio vršio malverzacije oko njegove poreske klase u Njemačkoj. „Nisam više imao snage, bližio se datum do kojeg je firma u Bosni čuvala upražnjeno moje radno mjesto. Falilo mi je sve Bosansko i odlučio sam se vratiti. Dao sam otkazno pismo dvije sedmice prije odlaska, moj kolega je nagovjestio gazdi da i on više neće raditi za njega jer sam, bez moje podrške, više nije mogao izdržati.”
„Sada smo i ja i moj kolega van te „njemačke priče“, ja u Bosni sretan sa svojom porodicom, sa gipsom na ruci od povrede koju sam spomenuo (juni 2016.), a moj kolega živi u Minhenu sa suprugom i ide na kurs njemačkog jezika ne pomišljajuči da traži drugi posao prije nego nauči jezik”.
„Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po ko zna koji put da shvatim šta su prioriteti u životu, šta je dom,šta je porodica. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan”, završava svoju njemačku priču A.K iz Tuzle.
Izvor: DW.com
