POSAO U NJEMAČKOJ Brzo i lako do posla u Njemačkoj
Povezani članci
Sara (25) i Hrvoje (29) Paljug, mladi bračni par iz Slavonskog Broda raznosi poštu u uniformi Deutsche Post u Bad Honnefu i okolici već nekoliko godina. Na poslu kolege, kod kuće bračni partneri. Stalni posao u pošti omogućio im je da se odluče na stambeni kredit i tako dođu do svog doma, ali je put do ostvarenja sna bio trnovit, piše DW.
Bračni par Paljug je nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio kupiti stan uz kredit u mjestu Rheinbreitbach koje broji oko 4500 stanovnika, udaljeno nekoliko kilometara od Bad Honnefa.
U narednih 25 godina, koliko im traje otplata kredita, izračunali su da će im rata za stan biti manja od mjesečnog plaćanja stanarine koja bi se kretala od 500 do 700 eura. Prema njihovoj računici, isplativije je imati nekretninu u vlasništvu nego plaćati stanarinu u istom iznosu kao ratu, s obzirom na to da stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan skok cijena. Njemačka je, inače, zemlja s najviše podstanara u Europskoj uniji.
Prvi posao u pekari
Kao i svaki početak i njihov je bio težak.
„Završila sam Srednju trgovačku školu u Slavonskom Brodu i vrlo brzo sam počela raditi u prodavaonici sportske opreme „Fiesta“, započinje Sara svoju priču, „ali se firma zatvorila i ja sam ostala bez posla. Sjećam se da je bila subota, nazvala sam majku da joj to kažem. Ona je već radila kao njegovateljica u Seefeldu, njegovala je jednu stariju ženu i njena kćer je odmah predložila da kupim kartu i dođem jer su mi voljni pomoći. Već sljedeće subote doputovala sam i provela kod njih četiri mjeseca. Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je u jednoj pekari. U početku je stvarno bilo jako teško zbog jezika, ali su mi već nakon nekoliko mjeseci predložili obuku za voditelja smjene pošto sam se zaista trudila raditi što bolje mogu.“
Sara i Hrvoje su se zaljubili kada je ona imala 16, a on 20 godina. Iako su bili razdvojeni, na sve načine su pokušali ponovo biti zajedno.
„Ja sam u međuvremenu prodao svoj bicikl i još neke stvari kako bi imao novac za prijevod diplome i uplatio kurs za početnike jer nisam znao njemački.” Međutim, zbog greške u prijevodu sudskog tumača za njemački i engleski jezik u Slavonskom Brodu, na diplomi Srednje šumarske škole pisalo je „Šumarski tehničar – konobar sa drvima“. “To naravno nije imalo nikakvog smisla, tako da su mi kasnije priznali diplomu na hrvatskom jeziku“, sada se već kroz šalu Hrvoje prisjeća svojih priprema za odlazak u Njemačku.
Pomoć oko zaposlenja
Jedan čovjek koji je živio blizu njih, radio je u glavnom sjedištu Deutsche Post u Bonnu, upitao je Saru jednog dana gdje i što radi njezin dečko jer ga je vidio kako svako jutro jako rano negdje odlazi.
“Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu s CV-jem i Hrvoje ubrzo odlazi na razgovor. Dobio je šansu da radi kao poštar iako mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou”.
Kada su ga pitali da li bi mogao pročitati pred njima neki tekst na njemačkom, rekao je: „Da, zašto da ne..” Vidjeli su želju i trud, pa su ga zaposlili, ali nije bilo lako. Izgubio je čak deset kilograma, u nekim trenucima nije ništa razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim, šefovi i kolege su bili vrlo strpljivi i zadovoljni njegovim napretkom“, kaže Sara. Nakon šest mjeseci i ona podnosi molbu za posao jer je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u pošti s priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honnef je tako dobio jedan par mladih poštara.
O nostalgiji
„Nostalgije ima jako malo. Ja sam osoba koja je odrasla u jednoj normalnoj, radnoj obitelji, mi samo želimo raditi i uspjeti u životu, a to nam naša država nije dozvolila. Ja sam došla u Njemačku kada je za državljane Hrvatske bila potrebna radna dozvola. Naravno, dobila sam je jer su vidjeli da sam ja tu zaista došla jer želim raditi. Isto to sam očekivala i od države u kojoj sam rođena, ali nam to nisu omogućili. Nostalgiju osjećam samo prema obitelji. Tamo su mi ostali baka i djeda, oboje su već stari i bolesni, a cijelo moje društvo je otišlo u inozemstvo i ja praktično kada odem u Slavonski Brod, nemam se s kim sastati. Naravno da mi nedostaju spontane kavice s prijateljicama, izlazak u u grad, u disko. Ima toga i ovde, ali ne tako opušteno kao kod nas.”
